Goranačka priča, posebno jelo za 10 i više osoba, koje se sprema po narudžbi barem jedan dan prije. Pročitajte o priči!

PRIČA:

Nekada se znanje prenosilo pričama. Samo odabrani ljudi bili su pripovjedači. Oni su stvarali priču temeljenu na iskustvima svojih predaka pa su u nju unosili vlastite spoznaje, iskustva i otkrića. Pričajući svoju priču svojim slušateljima, oni su na njih prenosili cjelokupnu baštinu svoga kraja i naraštaja. Tako se stvarala kolektivna svijest i oblikovao identitet jednog naroda. Danas se više ne pričaju priče jer nema ni pripovjedača, a nema niti slušatelja. Svi smo zarobljeni slikama koje se brzo smjenjuju na zaslonima naših ekrana. Prođu, i odu u zaborav!

Vrijednost jela Goranačke priče leži u njezinom pripovjedaču i njegovoj priči. On je čovjek iz goranačkog kraja koji je proputovao svijet, hranio se u najboljim restoranima svjetskog glasa, ali je i dalje u duši nosio čežnju za onim okusima koji su nekada davno bili dio njega i njegovih korijena. I zato je odlučio stvoriti ‘svoju priču’, Goranačku priču kroz čija će jela zapravo ispričati sve ono bitno o sebi, o svom kraju i njegovoj povijesti. Priču o svojim sjećanjima, o svom odrastanju uz baku, uz obitelj, koja mu je s puno ljubavi pripremala ista ova jela.

Priča je to u kojoj autor kroz okuse koje danas stvara želi u sebi ili onima koji ih kušaju pomoću osjetila okusa, mirisa i slike probuditi one zatrpane uspomene svog i našeg djetinjstva koje su nas oblikovale u ljude kakvi danas jesmo. Priča je to o životu koji je bio težak jer je bio borba za preživljavanje, ali koji je nosio ljepotu u svojoj jednostavnosti i povezanosti sa prirodom kroz bliski suživot s biljkama, životinjama, mirisima, klimom… Života koji je bio usađen u stvarnom vremenu kojeg je određivao sam ritam života i odnosi s ljudima, bez ubrzanja tehnologije i virtualnosti koja od nas stvara samo vremenske putnike i promatrače bez prilike da budemo pripovjedači vlastitih priča.

Jela koja čine Goranačku priču su jela iza kojih stoje autentične slike utisnute u memoriju duše, poput lonca s prokuhanim mahunama koji baka čuva za svog unuka. To su pravi mirisi poput mirisa luka koji cvrči na maslu koje se rastapa na vatri koja gori u štednjaku. Ta ista drva za vatru sakupio je sam autor priče i zato su to posebna drva, i posebna vatra, jer sve ono u što smo utkali sebe postaje posebno jer smo dio sebe ostavili za vječnost.

Stvarajući jela Goranačke priče autor je imao na umu trajno zabilježiti vlastita sjećanja u obliku tradicionalnih jela svoga kraja, dajući priliku novim naraštajima da uživajući u njima, ostvarujući komunikaciju s ljudima s kojima sjede, u vremenu koje su im posvetili, stvaraju svoja sjećanja i svoje priče, nastavljajući čuvati ovu svetu povijest našeg naroda iz naraštaja u naraštaj. Kako ne bismo zaboravili TKO SMO!

Tepsija ili peka

Teleća koljenica, dugo i sporo pečena