Restoran Konoba
Restoran Konoba
Restoran konoba Goranci otvoren je u proljeće 1993. godine. Već od samih početaka postala je nezaobilazna postaja svih izletnika željnih čistog zraka i domaće kuhinje.
Interijer konobe ispunjen je povijesnim motivima i raznim starinama koje su koristili naši djedovi i bake.
Konoba ima bogatu i raznovrsnu ponudu domaće kuhinje i jela ispod sača. Izaberete li teletinu ispod sača, janjetinu lešo, uštipke, suhi sir, kajmak ili neko drugo jelo, jamčimo vam gastronomski užitak u prirodno proizvedenoj i zdravoj hrani.
U sklopu konobe Goranci nalaze se dvije zasebne prostorije u kojima, osim klasičnih ručkova, organiziramo i sve vrste svečanosti (krstitke, rođendane, bankete, promocije, poslovne ručkove i večere …)
Ukoliko planirate nešto od toga oslonite se na iskustvo i profesionalnost osoblja konobe Goranci u pružanju ugostiteljskih usluga vrhunske kakvoće. Za sve goste osiguran je i parking prostor ispred restorana.
Radno vrijeme Restorana – konobe Goranci:
ponedjeljak – nedjelja 8:30 – 23:00 sata.
UTORKOM NE RADIMO!
Goranačka priča
Posebno jelo koje se sprema za najmanje 10 osoba nazivamo Goranačkom pričom. Unaprijed se naručuje i dogovara sa našim osobljem. Pročitajte priču!
PRIČA:
Nekada se znanje prenosilo pričama. Samo odabrani ljudi bili su pripovjedači. Oni su stvarali priču temeljenu na iskustvima svojih predaka pa su u nju unosili vlastite spoznaje, iskustva i otkrića. Pričajući svoju priču svojim slušateljima, oni su na njih prenosili cjelokupnu baštinu svoga kraja i naraštaja. Tako se stvarala kolektivna svijest i oblikovao identitet jednog naroda. Danas se više ne pričaju priče jer nema ni pripovjedača, a nema niti slušatelja. Svi smo zarobljeni slikama koje se brzo smjenjuju na zaslonima naših ekrana. Prođu, i odu u zaborav!
Vrijednost jela Goranačke priče leži u njezinom pripovjedaču i njegovoj priči. On je čovjek iz goranačkog kraja koji je proputovao svijet, hranio se u najboljim restoranima svjetskog glasa, ali je i dalje u duši nosio čežnju za onim okusima koji su nekada davno bili dio njega i njegovih korijena. I zato je odlučio stvoriti ‘svoju priču’, Goranačku priču kroz čija će jela zapravo ispričati sve ono bitno o sebi, o svom kraju i njegovoj povijesti. Priču o svojim sjećanjima, o svom odrastanju uz baku, uz obitelj, koja mu je s puno ljubavi pripremala ista ova jela.
Priča je to u kojoj autor kroz okuse koje danas stvara želi u sebi ili onima koji ih kušaju pomoću osjetila okusa, mirisa i slike probuditi one zatrpane uspomene svog i našeg djetinjstva koje su nas oblikovale u ljude kakvi danas jesmo. Priča je to o životu koji je bio težak jer je bio borba za preživljavanje, ali koji je nosio ljepotu u svojoj jednostavnosti i povezanosti sa prirodom kroz bliski suživot s biljkama, životinjama, mirisima, klimom… Života koji je bio usađen u stvarnom vremenu kojeg je određivao sam ritam života i odnosi s ljudima, bez ubrzanja tehnologije i virtualnosti koja od nas stvara samo vremenske putnike i promatrače bez prilike da budemo pripovjedači vlastitih priča.
Jela koja čine Goranačku priču su jela iza kojih stoje autentične slike utisnute u memoriju duše, poput lonca s prokuhanim mahunama koji baka čuva za svog unuka. To su pravi mirisi poput mirisa luka koji cvrči na maslu koje se rastapa na vatri koja gori u štednjaku. Ta ista drva za vatru sakupio je sam autor priče i zato su to posebna drva, i posebna vatra, jer sve ono u što smo utkali sebe postaje posebno jer smo dio sebe ostavili za vječnost.
Stvarajući jela Goranačke priče autor je imao na umu trajno zabilježiti vlastita sjećanja u obliku tradicionalnih jela svoga kraja, dajući priliku novim naraštajima da uživajući u njima, ostvarujući komunikaciju s ljudima s kojima sjede, u vremenu koje su im posvetili, stvaraju svoja sjećanja i svoje priče, nastavljajući čuvati ovu svetu povijest našeg naroda iz naraštaja u naraštaj. Kako ne bismo zaboravili TKO SMO!
Tepsija
Tepsija je tradicionalno hercegovačko jelo koje se sastoji od domaćeg mesa i domaćih krompira kao glavnih sastojaka, kojima se dodaje povrće poput mrkve i crvenog luka. Netko voli pomiješati dvije ili više vrsta mesa (teletina, janjetina ili svinjetina), dok zagriženi ljubitelji tepsije kažu samo teletina. Vatra se priprema oko 90 minuta tako da bude dovoljno pravog žara i da se sač i dno ognjišta dobro zagrije, zatim se pripremljena tepsija poklapa sačem i peče se na ugrijanom ognjištu stavljajući žar preko sača. Peče se oko 90 minuta. Naravno treba biti majstor pa ugoditi vatru i količinu sastojaka u tepsiji. Mi smo tu na domaćem terenu. Najmanja tepsija je za 4 osobe. Naravno ovisno koliko su gladni i koliko mogu pojesti, jer količina mesa i krompira ovisi o broju osoba.
Napomena: potrebno je najaviti minimalno 3 sata prije i naznačiti za koliko osoba.
Teleća koljenica
Goranci su oduvijek bili stočarski kraj pa se domaća kuhinja i jela sastojala od namirnica iz vlastitog uzgoja. Jedno takvo jelo zove se teleća koljenica, koje se tradicionalno spremalo na način sporog pečenja. Tada meso postane vrlo ukusno i mekano za jelo. Uz teleću koljenicu za prilog služe se “goranačke pole” (krompiri) i zapečeni grah.
Napomena: Naručite ovo jelo 3 sata unaprijed u dogovoru s našim osobljem!
Uštipci i meza
Uštipci su jelo koje je vrlo omiljeno u Hercegovini, nezaobilazno za poslužiti uz “mezu”.
Postupak pravljenja uštipaka i danas je isti, kao i onda kada su ga pravile naše bake. Nakon što se zamuti smjesa vode, brašna i soli, uštipci se prže u dubokom ulju. Peku se dok ne porumene s obje strane. Nakon pečenja stave se kratko sa strane na papir kako bi se ocijedio višak masnoće. Najčešće se jedu uz pršut, kajmak te sir iz mijeha.
Pršut je delicija koja se u Hercegovini oduvijek cijenila zbog vrhunskog okusa. Trebalo je znanja za osoliti gotove butove, pritisnuti određenom težinom da istisnemo vodu, a zatim dimiti u posebnim prostorijama. Pršut se čuva u konobi ili podrumu barem 18 mjeseci kako bi bio zreo.
Pravi kajmak se proizvodi samo ručno, u krajevima sa nižim temperaturama i čistim zrakom. Cijeli postupak proizvodnje započinje zagrijavanjem kravljeg mlijeka. Kuhano mlijeko se razlije u niske posude te se hladi. Za vrijeme hlađenja, na vrhu se stvara pokožica koja se s vremenom stvrđava. Obično nakon 12-14 sati, sa vrha se skine stvorena korica, osnova svakog kajmaka.
Ta korica se odvoji od mlijeka, potom slaže u slojevitu smjesu, znači red korice, red soli. Zatim se smjesa stavlja u mješinu. Vrijeme sazrijevanja kajmaka je obično 30-60 dana pri konstantnoj temperaturi od 14-18 stupnjeva. Najveći problem pri proizvodnji kajmaka je nečisti zrak (što u Gorancima nije problem zbog idealno čistog zraka) dok se mlijeko hladi u plitkim otvorenim posudama.
Sir iz mijeha također je poslastica za sve koji vole mliječne proizvode, no za ovakav sir treba puno muke i znanja. Netko pravi sir od kravljeg mlijeka, netko miješa ovčijeg i kravljeg mlijeka da sir bude malo jačeg okusa. Uglavnom, na ovaj način pravi se isključivo domaći sir koji se u mijehu drži oko dva mjeseca.
